Na vispren i neponovljiv način pisac se bavi i našom nacionalnom stvarnošću, kao i analizom političke situacije, ovde i sada, emotivnim rasulom i udaljavanjem od sopstvene baštine.

Imaginacija romana „Pamet je zenskog roda“ prilično je živa i fluidna. Pisac spontani i nenasilno dolazi do originalnih stvaralačkih rešenja , ne odstupajući od kontinuiteta naše nacionalne literature u najboljem smislu te reči. Opisi prirode, inače retki u savremenoj prozi, kod Tomića su idilično prizvani iz sećanja… Pisac kazuje u širem smislu – da nista više nije kao pre, ni ljudi, ni priroda, ni stvarnost, ni politika, ni međuljudski odnosi, ni slave, ni vera u život…

Autor sve to postiže krotkom, preciznom, zaobljenom, do elipse dovedenom rečenicom, uzdrzanim pripovedačkim racionalizmom kojeg je posebno osetio kroz tvorenje aforizama… Donekle je i tematika ovog rukopisa u znaku skrajnute ne-aktuelnosti, u znaku Čehovljevske neobičnosti.

U Beogradu
19.11.1999. godine
Gojko Antić

 

 

Galerija sa promocije Pamet je ženskog roda  

…A?! Zvuči kao italijanska kancona? Jest, brale, ali mi nemamo San Remo. Kod nas je sve ravno i raspevano pre Kosova, a od njega, boj za bojem. Krvlju mesto daždom nakisnuto i natopljeno. Srpske mučeničke glave, ćele kule i što rekosmo, od korice do korice surova istorija. Zemlja u sebi čuva više brkatih lobanja od jedne sezone glava krompira čitave Šumadije. Naši festivali su Vidovdani i Zadušnice. Češće čuješ crno zaogrnutog sveštenika od žetelačke pesme. Muk i naricanje. Zabrađene žene i devojke. Ne, nije to naš foklor, to nam nebesa nispošilju refren za dobrotu i cveljenje, drugih i od drugih. Kako ti snopovi vapaja, kao munja neboparajući, vazdižu se gore ka Gospodu. Ni On se tome ne raduje. Ali ne sprečava. On jedini zna zašto.

Eto, to su naši rekvijemi, pohvale životu i himne tihog nestajanja sa uokvirenog prostora koji se kod nas još uvek, punih usta, naziva Srbijom. Pesme su nam duboko setne, bolne, nadasve iskrene, iz srca, milozvučne, ali do Boga nedostupne.

One su pobednici svih festivala, evrovizija, mis Univerzuma, video spotova. One su naša neugasiva nada, s početka razgovora, uzdanica i štap, žezlo kojim se pobadamo u zemlju da bi iznova zanikli, da bi novo klasje suncu na zar zanjihali…

 

 

Pamet je ženskog roda. Ženski rod je svojim materinstvom na svet doneo sve što se od majke rađa. Po mom mišljenju materinstvo rađa pamet. A kasnije ta pamet se izrađa u zaumlje… Čula sam Vaše sveukupno stradanje. Nijednom nisam mogla da primetim da je ijedna žena-majka učinila išta loše i žigosano. Sva ta mučilista su izmislili muškarci kao pripadnici roda u kom ima bezbroj mudrih, nadahnutih i svesnih kako su nastali i od koga. Materinska utroba ih je iznegovala u sebi da bi, ugledavši svetlost ovog sveta , blagodarno uzdarili njenom materinstvu. Ona ih je odnjihala na krilu i u naručju da, kad odrastu, odgovorno izvrše svoju očinsku, ali i očovečenu zadatu ulogu…

...Šta je muški izum?… Ne verujem da je žena izmislila pištolj... Ko je izmislio top ?... dinamit i elektricitet…

... Narodni pesnik je katkad učio istoriju, pa je Svetog Savu postavio na pravo mesto, mesto koje mu i pripada. I on beše prorok u postojbini svojoj čim je ovako bolne duše morao da izusti: «Pomešah se sa stokom nerazumnom i izjednačih se sa njom». Mogu da pretpostavim da kad takva veličina zarida i prizna sopstveni poraz, kako se neveselo oseća...

... Svi sveti, veliki i besmrtni ljudi su iz materinskog krila poneli vaspitanje i mudrost. Nisu li to kategorije iste pameti. A ona potiče iz božanske, kako je to jedinstveno zapazio i definisao mislilac Njegoš: “Um je jedan, samo bez granice, svi su drugi kratkovidi umi.”

Ostajem pri svojoj tvrdnji da pamet potiče iz materinske utrobe i naručja, a izumi, svakojaki, pripadaju muškom rodu. Ako muški rod uzima sebi za suprugu, ženski rod, tako i Bog po svojoj premudrosti i odredi, zašto ne bi uzeo i maleno priznanje da pronalazak – izum pripada genijalnom umu koji se začinje u ženi uz svesrdnu pomoć muškarca, praiskonskog Adama.