Na osnovu analitičkog – sintetičkog uvida u rukopis jereja Branka Tomića ističemo njegove bitne karakteristike.

Napisana reč autora analiziranih napisa osvetljava njegove duhovne i literarne osobenosti. Individualnost autora odlikuje se literarnim sklonostima skladno ukomponovanim u specifican tekst. Asocijativnost ideja, prema bilo kom kriterijumu, je u granicama dopustivih i slikovitih komparacija. Tematika njegovih propovedi ne odlikuje se filozofskim visinama, nego inspirisanošću neponovljivih događaja iz života parohijana, koja se kao crvena nit provlači kroz sve njegove sastave. Ta nit je okosnica na kojoj se zasnivaju religioznodidaktičko-gnoseološke osobine autorove psihe. Elokventnost propovedi je senzibilno jednostavna, zasnovana na razumljivom i razgovornom diskursu sa specificnim stilskim karakteristikama i skladno ivedenim glagolskim imenicama te, kao takva, lako dopire do najskrivenijih delova ljudske psihe. Profesionalne digresije su umesno i umereno korišćene. Na ekspozicije, koje su dovoljno dugačke da prime citaoča, ili slušaoca, autor skladno nadovezuje profesionalni tekst. Kompozicija sastava je logična i kreće se sukcesivno od nižih ka višim naglašenim tonovima. Tekst, iako na mnogim mestima nedostaju izvori citiranja, uz skladnost redosleda paragrafa imisaonu sledbenost, lako se prati. Akcentirani tonovi su naročito izraženi u religioznim i nacionalnim kontekstima rukopisa. Jednom rečju, rukopis koji stoji pred nama u svemu zadovoljava cilju kome je namenjen.

Dr. Branko B. Knezević
Redovni profesor
Filološkog fakulteta

 

 

Reč nam/mi je sudija

...nekad sam, jednom, i ovako kazao i zapisao : - Ne postoji prerana i odocnela smrt. Ako se iole zamislimo, Gospod Bog nije izmislio smrt da bi potro njegovu decu, čijim blagoslovom ona na svet dolaze. O tome molitva na ispovesti veoma rečito govori:”Gospode Bože spasenja slugu tvojih, Milostivi i Zalostivi i Dugotrpljevi, Ti duguješ zbog naših zala, i ne želiš smrti grešnika, nego da se obrati i živ bude”…i, Bog nije Bog mrtvih nego Bog živih.

Dakle smrt je nastala još onda kada smo od nečastivog privoljeni i prevareni da ga poslušamo. I opet: smrt nije uzrok, ona je posledica. Uzrok je u samoj deci Božjoj. Za razliku od čoveka, bogoliko stvorenog, Gospod Bog jedino, kao Svemogući ne može grešiti. Greh pripada, hteli, ili ne, nama – ljudima. Gospod nam je dao načela po kojima treba da se vladamo i ko to ispoštuje na bogougodan način biće uveden u «radost Gospodara svoga» (Mt. 25,23). Ko ne bude, i po zemaljskim zakonima, koje je propisao čovek, moraju se snositi posledice….. 

…..Kako naša briga od smisla do bescilja iskorači samo korak. Kako jedna stvarčica zameni pola ormara i trećinu komode. Kako se, za treptaj oka radosnica slije u žalosnicu suzu. A da smo mi koji oremo, orali da bi niklo i dobrog roda delo: a da smo mi koji poučavamo i vaspitavamo umećem, znanjem i prilježnošću najpre sebe naučili da bi i drugi od nas; da smo u svom delokrugu rada, mnogo manje suza bi nepotrebno poteklo…

 

…Da li će nas On, kao svedobri Otac zaustaviti na pragu našeg «sodoma»? Da li će nas ukrcati u «Nojevu barku»? Da li će nam poslati velikog psalmopevca pa da zavapimo: «Pomiluj nas, Bože, po prevelikoj milosti svojoj»? Da li će nam podariti našeg premudrog «Solomona» koji će neraspolućeno čedo vratiti materi svojoj? Da li ćemo ugledati primer nekog našeg «Pravednog Jova», jer novozavetna priča o Bogatašu i Lazaru neumoljivo nas vodi na na stranu prvog ? Da li će neki nas «Simeon» /u nama samima/ dočekati trista zemaljskih godina života koji će u ime svih nas zablagodariti : «Sad otpuštaš slugu Tvoga, Gospodaru, po reči Tvojoj u miru»…

Nije Hristos sam sebe razapeo. On je samo kriveći kičmu od tereta poneo sredstvo kojim će biti ubijen i razapet. Čovek ga je razapeo i skinuo s Krsta. Jedan zao a drugi bogoljubivi koji i svoju nekorišćenu grobnicu ustupio. Od čoveka do čoveka pa toliko razlika.Kao Nebo i zemlja.

Nije Hristos vaskrsao samo zato što je Bog, On je i Čovek, vaskrsao je nas radi i «našeg radi spasenja». «On nemoći naše uze i bolesti ponese» /Mt.8,17/ i da «što je ljudima nemoguće, a Bogu je sve moguće» /Mt.19,26/.

Zato nas je opomenuo s krsta : «I koji ne uzme krsta svojega i ne pođe za mnom, nije mene dostojan» /Mt.10,38/. Ovo je dan kada o tome treba dobro da razmislimo i nad sobom zamislimo, jer: upravo iz Evanđelja na dan Hristovog Vaskrsenja, stoji: «U početku bješe riješ, i riješ bješe u Boga, i Bog bješe Riječ» / Jn. 1,1/.

SUDIĆE MI RIJEČ!